Vukovar je bio jedan od najljepših gradova Hrvatske prije pada, bio je tada važan, bio je u povijesti važan kao i danas. Vukovar je bio mali grad sa širokom povijesti, pun arheoloških nalaza i pun tradicija. Vukovar nije imao razvijenu industriju pa tako nije bilo ni puno stanovnika koji su ga naseljavali, ali kada se industrija malo bolje razvila, stanovnici su počeli naseljavati Vukovar. Početkom Domovinskog rata Vukovar je davao otpor te zapravo pridonio mogućnost pobjede Hrvatske. Vukovar je svojom nepobjedivosti, opstojnosti, požrtvovnosti i hrabrosti dao priliku u stvaranju samostalne Republike Hrvatske.
Za vrijeme opsade Vukovara od 25. kolovoza do 8. studenoga 1991. godine gradska bolnica postala je vojna bolnica. Već je u prvom napadu bolnica pogođena granatama te su one uništile najvažniji i najpotrebniji dio bolnice, kirurgiju. To je bilo mjesto gdje su se održavale sve velike operacije, kao i one manje. Podrum bolnice ubrzo je postao mjesto gdje su bili svi bolesnici i ranjenici, a operacije su se odvijale u improviziranim dvoranama i salama u prostorijama ambulante hitne pomoći. Podrum je bilo mjesto gdje je većina ranjenika i civila pronašla utočište. Tamo su imali krov nad glavama, ograničen pristup hrane i vode, ali i jedni druge. Iako su došli u podrum da bi se zaštitili i da bi ozdravili, uvijek su bili na oprezu zbog stalnog bombardiranja i granatiranja. Bolnica je svakodnevno primala veliki broj ranjenika, uključujući civile, djecu, starije osobe, ali i branitelje. Budući da je bilo teško izlaziti i ulaziti u grad i prevoziti robu, uvijek je manjkalo lijekova, sanitetskog materijala i hrane. To je samo otežavalo umornim i hrabrim liječnicima da pomognu ranjenim ljudima.
Detaljan opis bolnice za vrijeme rata omogućila nam je novinarka Alenka Mirković Nađ. Alenka je najpoznatija izvjestiteljica i novinarka iz Vukovara te autorica knjige „Glasom protiv topova.“ Pridonijela je svojim izvrsnim radovima i javljanjima o događajima koji su se zbivali za vrijeme rata. Svaki odlazak u bolnicu bio je rizičan s obzirom na to da su uvijek mogli nastradati. „Redovita procedura po dolasku do glavnog ulaza u krug bolnice“, kako kaže Alenka, „bila je da izađemo iz auta, čučnemo pored njega i nekoliko trenutaka osluškujemo eksplozije kako bi zaključili kada je pravo vrijeme za sprint preko dvorišta do ulaza ambulante hitne pomoći.“ U bolnicu se ulazilo kroz natkriveni ulaz koji je vodio do manjeg hodnika, s lijeve strane nalazilo se savjetodavno tijelo odnosno ulaz za Krizni štab, a s desne strane bio je ulaz za predvorje u kojem su se nalazile ranjene osobe i iz kojega se stepenicama moglo doći u više katove zgrade. „U predvorju su uza zid bile poslagane bijele klupe, u mirnodopskim vremenima namijenjene čekaonici ambulante, na kojima bi zatekli umorne liječnike kako nakon jednog vala ranjenika, u krvavim uniformama, sjede i odmaraju uz cigaretu ili kavu.“, tako je Alenka opisala predvorje za vrijeme napada. Iz predvorja se hodnikom dolazilo do podrumskih prostorija, dugačak hodnik koji je bio pun ranjenika i bolničkih kreveta.
Ravnateljica bolnice tada je bila doktorica Bosanac, koja je isto tako kao i doktor Njavro, šef kirurgije, davala informacije novinarima o poginulima i ranjenima kako bi oni mogli javiti njihovim obiteljima. Oni nisu pridonosili samo u tome, već su stalno pomagali ranjenicima i bolesnicima. Doktor Njavro bio je uvijek pozitivan i dobro je djelovao na ljude, uvijek je bio smiren čak i u najstresnijim situacijama. Alenka ga je opisala kao uvijek nasmijanu osobu i rekla je da se nikada nije žalio na umor i na količinu posla, a jednom ga je i upitala od kud mu tolika energija i optimizam na što joj je odgovorio: „Ma sve će to proći Alenka. Sve će bit` dobro. Dat će Bog.“ Doktor Njavro i doktorica Bosanac nisu bili jedini doktori, tu su bile i medicinske sestre i ostali doktori koji su bili spremni ostati i žrtvovati se za živote ljudi oko njih.
Iako je to bilo vrijeme stresnih situacija, stalne buke i bez imalo mira, ljudi su uvijek našli način kako bi jedni druge nasmijali i umirili. Majke su pjevale i igrale se s djecom, a muškarci su znali kartati kako ne bi razmišljali o ratnom stanju izvan svojih domova. Ljudi su se s puno situacija šalili kako bi se barem malo nasmijali i opustili.
Vukovarska je bolnica danas isto tako važna kao i u to mračno doba. Ona je simbol otpora, muke, žrtve i velike hrabrosti. Danas je isto tako i muzej koji podsjeća sve Hrvate na ono što se desilo, da njihova bol nikada neće biti zaboravljena i da će uvijek biti u srcima svih Hrvata kao spomen na sve žrtve, ali i kao spomen mira.